Priča moga oca – I dio

Bilo je teško mome ocu, čovijeku koji nikada nije uključio računar a telefon koristi koliko mora, objasniti šta je to čime sam se ja odlučila baviti. Shvatio je da želim pisati o djeci, da želim pisati majkama i svima koje te priče interesuju. S toga on je poželio da objavim njegovu priču, koju vam prenosim u cijelosti.

• Ideju da vam ispričam svoju bol ponukale su me svakodnevne priče “naših” televizija i vlasti (partija), da je bol svakog djeteta i njihova bol. Ispričaću vam svoju priču koja je nažalost istina, a koliko njih boli prosudit ćete sami. Ustvari ispričaću vam dvije priče jer su nerazdvojive i jednosudbinske. Ona priča koju bi trebao prvu pričati neka bude druga i ispričaću je u narednom periodu a lika iz te priče pomenuti ću u par navrata.

• Moja žena iako uvijek zdrava noseći moju kćerku pred porođaj biva mnogo anemična i slaba jer će na svijet donijeti djevojčicu u poslednjoj ratnoj godini kada je neimaština dostigla vrhunac. Rodila se jako maglovitog i kišnog jutra 27 marta ’96 godine u 06:00 časova u Banja Luci. Na vrijeme sam posudio auto, obezbjedio gorivo i odvezao suprugu da se porodi, predao sam je na prijemnom u porodilištu na Paprikovcu gdje su mi rekli da je sve uredu i da mogu ići kući. Stanovali smo samo jedan kilometar od bolnice, a kući je ostao samo moj sin od 6 godina koji je spavao. Samo što sam se vratio u 06:30h zazvonio mi je telefon i saopšteno mi je da sam dobio zdravu kćerku te da trebam doći po ženine stvari, probudio sam sina i prenjeo mu lijepe vijesti te ga spremio da odemo do bolnice. U ovoj priči neću spominjati ničije ime jer to ne zaslužuju osim čovijeku koji je pomogao da moje djete ugleda ovaj svijet. Došavši u porodilište u svanuće tog sumornog jutra i vodeći šestogodišnjeg dječačića za ruku na portirnici me je dočekao niko drugi nego tadašnji načelnik klinike u društvu jedne sestre i vidno pijanom stanju, rekavši iz kojeg razloga dolazim, stisnuo mi je ruku i čestitao. Otišao sam do prijemne sobe gdje sam tog jutra ostavio ženu, sestra je povukla prstom niz spisak i rekla da ta žena nije upisana te da provjerim na trećem spratu gdje bi trebalo da leži. Prošavši ponovo kraj ranije spomenute ekipe primjetio sam da navijaju iz flaše i vesele se. Na trećem spratu sam takođe dobio negativan odgovor, da te žene nema i da kod njih nije primljena, sinčić vec nervozan stalno je zapitkivao kada će da vidi mamu i seku. Ponovo se uputivši ka prijemnoj zaustavio me pomenuti načelnik pitavši da li sam pronašao suprugu te na pitanje kako mi se supruga zove pijana sestra počela da muca kako je ona kod nje. Pronašao sam je u mračnom, hladnom hodniku ne pokrivenu, pomodrjelog tijela, vidno je drhtala od hladnoće. Kada sam pitao za dijete sestra je ponovo počela da muca objašnjavajući kako se beba napatila te da se doktorici omaklo i da je umjesto vazduha beba udahnula plodovu vodu i da je na intezivnoj njezi. Možete li zamisliti kako se osjećao otac držeći za ruku dječačića kome se slično desilo u Tuzlanskoj bolnici pri porođaju sa posledicama teškog oštećenja sluha, kada mi saopštavaju da je djevojčica prsnutih pluća te da je trenutno na onom svijetu i da jedino šef zna priključiti na aparate te da je 7h a šef dolazi u 8h. Zašto služi doktorica koja je bila dežurna te noći? Pao sam u očaj sjeo sam u hodnik a u oči me je gledalo šestogodišnje djete koje više ništa nije pitalo. Sjedio sam i gledao kako zaposleni idu kući, kupe svoje kišobrane i kapute uz rječi ‘šta su mogli uraditi uradili su’ , a kako ja ženi koja je slutila jer joj ne donose djete ni da ga vidi ni podoji da saopštim. Očekivala je moja supruga da se poraduje, zagrli i podoji svoje novorođenče a nastupili su samo jauci. Nikada nismo pitali za ime doktorice koja je naše djete porodila, koja je tog jutra oprala ruke i otišla svojoj djeci. Nikada jer ni jedan dan od devet dana na aparatima nije se zanimala da pita za stanje tog djeteta. Na aparate je postavio tadašnji šef porodilišta Dr. Kuzmanović koga sam tog jutra probudio i iz očaja molio da se nekako pomogne, saopštivši mu da sam već sličnu sudbinu doživjeo. Zagrlio me i rekao da je stanje kritično ali da će uz Božiju pomoć jednog dana sama disati plućima. Rekao mi je i to da ne tražim krivca jer kad bi kažnjavali ne bi bilo onih koji će da porađaju, ja sam razumio kad kovač pogriješi pa on ponovo ugrije klanfu i udari čekićem ali ko da popravi kad griješi doktor. Nažalost takva je situacija u našem društvu i državi zbog koje je kasnije ovaj isti doktor napustio zemlju. Devet dana je trajala agonija borbe za život i tog devetog dana sam je posmatrao kako joj se prsa nadimaju i kako je jako zaplakala kada je prvi put udahnula vazduh ovozemaljski i preživjela.

• Na svu sreću i Božiju volju danas ima sina od 9 mjeseci i ako Bog da još će da rađa i obraduje sve nas. A pomenuti gospodin tadašnji načelnik koji je bio visoki funkcioner vladajuće partije, koliku je on bol tada osjećao? Istu onoliku bol koju osjećaju današnji političari koji te riječi ‘bol svakog djeteta je i naša bol’ olako shvataju i sa njima barataju.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s